o knjizi

akustika prostorija

zvučnici

pojačala

spojni kabeli

mjerenja

pitanja i odgovori

Links

Site Map

Akustika prostorija

Akustička izolacija

Akustički projekt studija

Repetitorij akustike prostorija

Sazetak o akustici prostorija

Osnovne postavke akustike prostorija

Analizirajte sami vlastitu slušaonicu i projektirajte akustiku

Akustika prostorija i mogućnosti konstrukcije dipolnih zvučnika

Linkovi o akustici prostorija

DIY elemente akustike prostorije

 

 

 

 

Razlikujemo prirodne i umjetne zvučne izvore

 

 

Elektronička glazbala nisu prirodni zvučni izvori

 

 

 

 

Stojni vala nema promjenjivu amplitudu

 

Duž stojnog vala postoje samo dva stanja faze

 

 

Stojni valovi na prirodnim frekvencijama prostorije zovu se modovi

 

 

Nejednolikost raspodjele zvučnog tlaka zbog rezonancija ima značaj samo na niskim frekvencijama

 

 

 

 

 

Reverberacija je važan fenomen ali ne i potpuno odlučujući

 

 

  

Reverberacijska razina ne osjeća se u malim prostorijama

 

 

 

Svaki materijal apsorbira zvuk

 

 

 

Zvučnik nije neovisan o prostoriji u kojoj se sluša

 

 

 

 

 

 

Na četverostrukoj vrijednosti udaljenosti zvučnika do zida svi reflektirani zvučni valovi doći će u protufazi

 

 

 

 

Pojačanje zvuka u prostoriji u odnosu na otvoreni prostor iznosi oko 10 dB

 

 

 

 

 

Klasični zvučnici i dipoli imaju potpuno dijametralne uvjete za postavljanje u prostoriji

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  

 

 

 

 

Zapremnina slušaonice ovisi potpuno o namjeni

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Bonnello je pokazao kako optimalni omjer dimenzija prostorije ovisi o zapremnini

 

 

 

 

 

 

 

 

Za analitičko određivanje akustičkih problema koristi se analiza u 1/3 oktave

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Čovjek može osjetiti promjenu odjeka od min. 4%

 

 

 

 

 

 

 

 

 

O svemu ovome mnogo više u knjizi:

AKUSTIKA PROSTORIJA

Uvod

Akustika prostora ovisi o mnogim čimbenicima. Uobičajeno podrazumijevamo kako slušatelji primaju zvučne valove, koje emitiraju zvučni izvori ili zvučnici u sve tri dimenzije prostora, direktno i refleksijama od ploha prostorije. Oblik prostorije, vrsta njenih ploha, razina buke te položaj zvučnika i slušatelja u njoj ima odlučujuću ulogu pri određivanju kvalitete zvuka. Utjecaj navedenih čimbenika je osnovna tema proučavanja akustike prostora, koja je pretposljednji, a vrlo često i najzapostavljeniji element elektroakustičkog sustava.

Veliki broj zvučnika emitira zvuk nejednakom mjerom u svim smjerovima prostora pa će slušatelji primiti, osim direktnog zvuka i onaj koji dopire nakon jednostruke ili višestruke refleksije od ploha prostorije. Smjer i intenzitet tih refleksija će ovisiti u velikoj mjeri, osim o elementima akustike prostora, o značajkama usmjerenosti zvučnika. Stoga akustičar treba vrlo dobro poznavati i značajke usmjerenosti zvučnika iako one, na prvi pogled, nisu direktni elementi akustike prostora.

U svakom slučaju moguće je subjektivnim slušnim ispitivanjem točno definirati akustičke probleme, ali mjere za njihovo točno ispravljanje mogu se poduzeti samo ako ih predočimo numerički, tj. ako ih izmjerimo. Akustička mjerenja uz pregled i analizu konstrukcije prostorije pomažu nam u otklanjanju nastalih problema. Rezultati dobiveni ovim postupcima pomažu nam pri projektiranju i sintezi prostorija sa svrhom kvalitetne reprodukcije zvuka.

Prirodni zvučni izvori

U akustici prostora razlikujemo prirodne i umjetne zvučne izvore. Prirodne izvore dijelimo na dva tipa: ljudski glas i glazbeni instrumenti. Uobičajeno ih je nazivati prirodni izvori iako glazbeni instrumenti nisu prirodni izvori, nego mehaničke naprave koje proizvode zvuk. Elektronička glazbala se ne smatraju prirodnim zvučnim izvorom jer upotrebljavaju elektroakustičke izvore zvuka - zvučnike.

Svi prirodni zvučni izvori imaju neke karakteristične osobine koje treba uzeti u obzir pri projektiranju akustike prostora. Najvažnije obilježje im je generiranje velikog broja harmonika.

Stojni valovi

Ako se dva vala iste valne dužine kreću u prostoriji suprotnim smjerovima, mogu se kombinirati na način pri kojem rezultantni val nema promjenjivu amplitudu u svakoj svojoj točci, nego mu amplituda ovisi o točci promatranja. Takav val se naziva stojni ili stacionarni val, zbog toga što je promjena amplitude rezultantnog vala nepromjenjiva u odnosu prema prostornoj koordinati u smjeru širenja vala.

Druga osnovna razlika putujućeg i stacionarnog vala je ponašanje faze. Duž stojnog vala mogu se detektirati samo dva stanja faze, za razliku od kontinuirane promjene faze duž putujućeg vala. Očito je da će na nekim mjestima vrijednost stojnog vala biti trajno jednaka nuli. Ta mjesta mogu biti točke, linije i površine. Maksimalnu vrijednost trajno će imati mjesto koje je četvrtinu valne duljine udaljeno od nule. Akustičke nule zvučnog tlaka nazivamo "čvor", a maksimum "trbuh".

 

Prirodne ili vlastite frekvencije prostorije

Ispituje li se zvukomjerom raspodjela zvučnog tlaka u nekoj prostoriji, a zvučnik pobuđujemo sinusnim signalom, može se uočiti nekoliko snažnih maksimuma, pri promjeni sinusne frekvencije od 20 Hz naviše. Ta povećanja zvučnog tlaka su primjeri pojave rezonancija, koje se javljaju pri pobudi prostorije na tzv. vlastitim ili prirodnim frekvencijama. Stojni valovi koji se pojavljuju na vlastitim prirodnim frekvencijama neke prostorije zovu se modovi. Stojni valovi se pojavljuju u sva tri smjera prostora. Akustičar Rayleigh je izračunao vlastite ili prirodne frekvencije. Između stojnih valova pojedinih titrajnih sustava nastaju interferencije. Rezonantne pojave u prostoriji uzrok su nejednolike raspodjele zvučnog tlaka. Pretpostavimo izvor zvuka u otvorenom prostoru koji proizvodi konstantan zvučni tlak na svim frekvencijama. Postavimo li takav izvor u prostoriju, zvučni tlak više neće biti neovisan o frekvenciji. Na nekim frekvencijama bit će znatno viši, nego na otvorenom prostoru. To su rezonantne frekvencijama.

Nejednolikost raspodjele zvučnog tlaka zbog rezonantnih pojava ima praktično značenje samo na području niskih frekvencija. Na niskim frekvencijama, frekvencijski razmak među rezonancijama je velik pa su čujne posljedice nepovoljne zvučne koloracije.

Na višim frekvencijama broj rezonancija postaje sve veći, a razmak među njima sve manji pa rezonantne pojave samo povećavaju glasnoću i nemaju drugo praktično značenje.

Odjek ili reverberacija

Reverberacija je fenomen koji je važan u mnogim aspektima akustike prostorija, ali ne i potpuno odlučujući. Kad govorimo o vremenu odjeka, ne govorimo samo o optimalnom vremenu odjeka, već i o optimalnim značajkama porasta i opadanja intenziteta zvuka u prostoriji, ali i o optimalnom odnosu direktnog i reflektiranog zvuka. Neodvojiv pojam od vremena odjeka je pojam difuzije. Uključimo li zvučni izvor u prostoriji i mjerimo li intenzitet u određenoj točci prostora, primijetit ćemo porast intenziteta zbog refleksija koje pristižu s poda, zidova i stropa. Isključimo li zvučni izvor, zvučno polje neće odjednom nestati, nego će se postepeno utišavati. Količina i položaj apsorpcijskih materijala u prostoriji odredit će vrijeme opadanja.

Ovdje je važno naglasiti nedovoljno poznatu činjenicu. Pretpostavimo emitiranje zvučnog impulsa u nekoj prostoriji. Nakon što je zvučni impuls emitiran, doprijet će do nas nakon vremena T. Neposredno nakon vremena T, u trenutku T1, počet će pristizati takozvane rane refleksije. Tek nakon ranih refleksija i formiranja višestrukih refleksija doći će do formiranja reverberacijske razine i njenog opadanja. U malim prostorijama reverberacijska razina redovito je ispod razine ambijentne buke. To je u skladu s našim iskustvom jer u prostorijama u stanu, npr. u dnevnoj prostoriji, odjek nikad ne primjećujemo.

U velikim prostorijama kao što su koncertne sale formira se intenzivna reverberacijska razina koja se itekako osjeća. Najvažnije relacije kojima se izračunava vrijeme odjeka su izveli akustičari Sabineu, Eyring, Norris, Schuster, Waetzman i Fitzroy.

Značaj Fitzroyeve jednadžbe je u naglašavanju tri prostorne osi ječnog polja pa su rezultati ove analize su realniji. Općenito možemo reći kako je Sabineov postupak najrašireniji i najjednostavniji. Eyring je bolji za prostorije vrlo velike apsorpcije i vrlo kratkog vremena odjeka, a Fitzroyevu metodu najbolje je primijeniti za prostorije u kojima je primijenjena vrlo nejednolika raspodjela akustički apsorpcijskih materijala. Zanimljivo je kako Sabine nije prvi otkrio relaciju za vrijeme odjeka ali je prvi javno publicirao formulu, pa mu se otkriće s pravom pripisuje.

Apsorpcija, refleksija, difuzija

 

Sve plohe, materijali i objekti u prostoriji u većoj ili manjoj mjeri apsorbiraju zvuk. Dio zvučne energije koja se ne apsorbira, reflektira se i/ili difuzira.

Pozicioniranje zvučnika sa stajališta akustike prostorije

U najvećem broju slučajeva zvučnici se u prostoriju postavljaju prema raspoloživom prostoru, a pri tome se ne uzimaju u obzir nikakve znanstvene pretpostavke. Za najbolju moguću reprodukciju zvuka postoji točno određeno mjesto zvučnika u svakoj prostoriji, a za to su razvijeni i posebni računalski programi.

Interakcija zvuka s bliskim zidom - rani zvuk

Zvučnik se ne može promatrati neovisno o prostoriji u kojoj je smješten. Dio reflektirane zvučne energije s ploha prostorije vraća se na membranu zvučnika.

Za početak pretpostavimo zvučnik, postavljen u blizini kuta i nejednako udaljen od dva bočna zida i poda, koji emitira zvučnu energiju jednoliko u svim smjerovima prostora

Ako je udaljenost između zvučnika i tri granične plohe jednaka 0.5m, Waterhouseova teorija daje odziv prikazan na slici.

Varijacije izlazne snage mogu se objasniti slijedećim, pojednostavljenim obrazloženjem. Na niskim frekvencijama valne dužine su mnogo veće od udaljenosti x, y i z. Zvučni valovi koji se reflektiraju od zidova prostorije vraćaju se u fazi na membranu zvučnika koja ih je proizvela. U tom slučaju dolazi do sumiranja ovih zvučnih polja i rezultantna vrijednost bit će 9 dB veća. Povećanjem frekvencije valne dužine postaju usporedive s udaljenostima membrane od susjednih zidova pa se fazna razlika izlaznog i reflektiranog vala povećava - rezultantna vrijednost polja opada.

Na vrijednosti duljine vala, koja otprilike odgovara četverostrukoj vrijednosti udaljenosti membrane od zidova, svi reflektirani valovi će doći u protufazu s membranom zvučnika koja ih je izazvala pa će rezultantno polje imati minimum.

Proizlazi važan zaključak: ako je zvučnik u prostoriji postavljen u blizini kuta, ali ne u samom kutu, na niskim frekvencijama izlazna akustička snaga povećat će se 9 dB, ali će pasti na vrijednost koju ima u otvorenom prostoru na nešto višoj frekvenciji. Varijacije izlazne snage u prijelaznom području variraju 20 dB. Pojačanje od 9 dB na niskim frekvencijama ne može se izbjeći i prilikom projektiranja zvučničkog sustava treba ga uzeti u obzir. Ostaje značajan problem gubitka snage od 11 dB, koji se odvija unutar užeg frekvencijskog područja. Rješenje je u postavljanju zvučnika na nejednakoj udaljenosti.

Interakcija zvuka s modovima prostorije - ustaljeno stanje

Pri razmatranju utjecaja koji imaju tri najbliža susjedna zida na akustičku snagu izvora nismo uzimali u obzir ostale plohe pa svi rezultati vrijede samo za tzv. "rani zvučni val". Zvučnik je u prostoriji koju omeđuju tri para paralelnih ploha. Odmah možemo zaključiti da će se pojaviti mnogostruke refleksije od kojih će se mnoge vraćati na membranu zvučnika.

Točan matematički izvod, koji pokazuje što se događa sa zvukom kojeg emitira zvučnik u prostoriji, objavio je akustičar Salava. On je primjenom iznimno složenog matematičkog modela izračunao, da se u periodu nakon "ranog zvučnog vala" pa do uspostavljanja "ustaljenog stanja", akustička snaga izvora progresivno mijenja. Pri tome dolazi do selektivnog pojačanja na prirodnim frekvencijama prostorije. Prema rezultatima mjerenja koja je izveo Adams, a u skladu s izloženom teorijom, tipično pojačanje iznosi oko 10 dB. Ovisnost jačine kojom će se pobuditi rezonancije prostorije, u funkciji položaja zvučnog izvora, dovodi do koncepta "sprezanja" zvučnika s rezonancijama prostorije. Smjestimo li izvor zvuka točno na trbuh stojnog vala, vrlo jako će se pobuditi prirodna rezonancija prostorije. To akustički opisujemo "jakom spregom". Za razliku od "jake sprege", postavimo li zvučnik u čvor stojnog vala, dolazi do slabe pobude vlastite rezonancije prostorije; kažemo: akustička sprega je slaba. Položaj zvučnika u kutu je jedini položaj zvučnika u prostoriji koji će jako pobuditi sve rezonantne frekvencije. Ne smije se zanemariti ni položaj slušatelja. Stoji li slušatelj upravo na mjestu trbuha vala, osjetit će mnogo veći zvučni tlak na toj lokaciji, nego na mjestu čvora. Dakle, i slušatelja treba "spregnuti" na vlastite frekvencije prostorije, isto kao i zvučnik. U principu, ta mjesta su mnogo bliža zidovima, nego sredini prostorije.

Utjecaj usmjerenosti izvora

Planarni zvučnici, među kojima su i elektrostatici, nemaju jednoliko emitiranje, nego se ponašaju kao dipoli. Rezultati analize za dipolne izvore, koju je proveo Waterhouse, upravo su inverzni onima koji vrijede za neusmjerene izvore. Najefikasnije sprezanje dipolnih izvora s vlastitim rezonancijama prostorije realizira se postavljanjem dipolnog izvora u čvor. Možemo sa sigurnošću očekivati da će dipolni izvor pobuditi one aksijalne modove, koji se prostiru u paralelnom smjeru s membranom, mnogo nižim intenzitetom, nego što bi to napravio neusmjereni izvor. Sprezanje aksijalnih modova, koji se šire pod pravim kutom na ravninu membrane dipolnog izvora, slabo je u blizini izvora zvučnog tlaka pa možemo očekivati da će nekoliko prvih modova biti slabo pobuđeno, ako je dipolni izvor smješten u blizini kuta prostorije.

 

Stereo prezentacija i binauralna lokalizacija

Kada dva zvučnika u prostoriji reproduciraju stereo program, potrebno je razmotriti još neke aspekte njihovog postavljanja. To se u prvom redu odnosi na načine kojima čovjek percipira stereo slike. Sposobnost binauralnog lokaliziranja omogućava stereo perspektivu.

Usredotočit ćemo se na efekte koje uzrokuje isključivo akustika prostorije. Slušanjem stereo sustava, koji se sastoji od dva izvora zvučnog signala, auditorni sustav čovjeka ima na raspolaganju ukupno 4 signala jer svako uho prima signale 2 izvora. 

Zvučne slike

Koncept percepcije zvučne slike opisuje sposobnost slušatelja da pri reprodukciji točno locira svaki instrument u prostoru koji definira pozornicu. Refleksije najizraženije djeluju na lokalizaciju akustičke pozornice. Pri nastajanju refleksija i njihovog međudjelovanja u frekvencijskom odzivu nastaju efekti tzv. comb filtera. Posljedica je nastajanje nepravilnosti u frekvencijskom odzivu koji mogu lako prevariti auditorni sustav slušatelja i time oslabiti njegove mogućnosti pri točnom lokaliziranju zvučnih slika. Zvučne slike se mogu poboljšati apsorpcijom refleksija prvog reda u širokom frekvencijskom području.

Prostorni dojam

Koncept prostornog dojma opisuje sposobnost slušatelja da doživi otvorenost i prostornost te potpunu obavijenost zvučnog polja oko sebe. Pri tome slušatelj osjeća kako je potpuno uronjen u zvučno polje glazbene izvedbe koju sluša. Dobra prostorija za reprodukciju treba u potpunosti rekreirati ovaj osjet. Osjet obavijenosti zvučnim poljem definiran je iznosom refleksija koje bočno dolaze slušatelju. Primjena difuzijskih elemenata, pozadi i bočno od slušatelja, pomaže u realizaciji efekta prostornog utiska. Kao zaključak navedimo kako položaj oba zvučna izvora u odnosu na plohe prostorije mora biti identičan. Oblik i površina susjednih ploha te njihova konstrukcija i završna akustička obrada moraju biti simetrične prema akustičkoj osi. Frekvencijska funkcija apsorpcije svakog elementa prostorije mora biti ujednačena. Svaki asimetrični element završne obrade u prostoriji, kao i nesimetrično postavljen namještaj, imat će za posljedicu pomak i rasplinjavanje stereo slike.

Oblik i veličina prostorije

Zapremnina prostorije potpuno ovisi o namjeni. Očito je da prostorija treba imati dovoljnu zapremninu za smještanje sve potrebne elektroakustičke opreme i slušatelja na razumnoj udaljenosti od zvučnika. Pored toga zahtjeva, minimalna zapremnina ovisit će i o tipu signala koji će se reproducirati. Za vjernu reprodukciju govora, gdje se fundamentalne frekvencije rijetko protežu ispod 100 Hz, prostorija minimalne zapremnine od 38 m3 sasvim je dovoljna. Glazbeni signali sadrže frekvencije do 20 Hz, a u nekim slučajevima i niže kao npr. čitav niz CD-ova klasične glazbe "TELARC" ima zapisane frekvencije niže od 15 Hz. Noviji studiji ugođeni su za snimanje i reprodukciju do frekvencije 10 Hz koje reproduciraju monitori FM Acoustic-Kinoshita. Prirodna reprodukcija glazbenih niskih frekvencija do 20 Hz teško se može realizirati u zapremnini manjoj od 100 m3. Dakle, uz zdrav sluh i prostoriju od cca. 100 m3 možemo se početi nadati pravoj audio reprodukciji. Ove minimalne zapremnine određuju najniže frekvencije koje treba reproducirati bez koloracija, koje uzrokuje frekvencijska raspodjela modova prostorije.

Analizirajmo Rayleigh-jevom relacijom prostoriju dimenzija: 4,7 m x 3,2 m x 2,5 m (zapremnine 38 m3). Svaka rezonancija prostorije prikazana je vertikalnom linijom na frekvencijskoj osi u Modulu odziva programa Acoustic-X

Jasno je vidljivo kako su udaljenosti rezonancija izraženije na niskim frekvencijama, nego na višim te da broj modova raste kako se povećava frekvencija. Značaj varijacija frekvencijskog odvajanja susjednih modova proučavali su mnogi akustičari. Tako je Guilford definirao koloracije kao selektivno pojačanje zvuka na izdvojenim frekvencijama u odnosu na spektar u cjelini. Koloracije su čujne ako su modovi na niskim frekvencijama udaljeni bar 20 Hz. Primijenimo li ovo pravilo na spektar prostorije od 38 m3 spoznat ćemo da su prvi modovi ispod frekvencije od 70 Hz kandidati za čujne koloracije. Dakle, ako se u promatranoj prostoriji reproducira zvuk ispod frekvencije od 70 Hz nastat će čujne koloracije. Prostorija je idealna za reprodukciju spektra iznad 70 Hz jer su modovi udaljeni manje od 20 Hz. U takvoj prostoriji apsolutno ne dolazi u obzir subwoofer. Takva prostorija, bez akustičke obrade, idealna je za reprodukciju - govora. Uz zadanu zapremninu, rezonantne frekvencije, a time i udaljenost susjednih modova određeni su odnosom dužine, širine i visine prostorije.

Velik broj akustičara pokušao je izračunati idealan omjer koji će omogućiti najpravilnije susjedne udaljenosti niskofrekvencijskih modova. Tako je npr. Louden izračunao 216 modova za 125 različitih omjera prostorija i primjenjujući vlastita pravila odredio idealan omjer 1:1,4:1,9 bez obzira na zapremninu prostorije. Što to znači? Npr. ako je visina neke prostorije 2,7 m onda će prostorija imati prema Loudenu idealni omjer ako ima dužinu 3,78 m i širinu 5.13 m. U jednoj od novijih studija Bonnelo je primijenio drugačiji pristup tako što je analizirao broj modova unutar 1/3 oktavnog pojasa. Njegova ispitivanja pokazala su da je optimalni odnos dužine, širine i visine u funkciji zapremnine. Dakle, prema Bonellu, ne može se odrediti idealni omjer bez poznavanja zapremnine prostorije. Slika prikazuje analizu prostorija izvornim Bonnelovim pristupom.

Prostorija na slici a) izuzetno je povoljna, dok je situacija u prostoriji b) nepovoljna jer prikazana krivulja ne raste monotono. Knudsen je postavio omjer 1:1,25:1,6 za mali studio, a omjer 1:1.45:3.27 za veliki studio. Vrijednost omjera malog studija potvrdili su Olson i Bonello, za zapremninu od 60m3, kao idealan. Analiziramo li omjer velikog studija Bonellovom metodom primijetit ćemo da ne vrijedi za prostoriju zapremnine 60 m3, ni za 2000 m3. Međutim taj omjer je gotovo idealan za zapremninu od 4850 m3, a Knudsen je omjer primijenio upravo na tu vrijednost. Dakle, idealni omjer je funkcija zapremnine i omjera stranica. Za brzu i jednostavnu analizu prema Gilfordu potrebno je Rayleighijevom relacijom napraviti listu svih aksijalnih modova do nekoliko stotina Hz. Ako se ne pokaže pravilna udaljenost između susjednih modova, izabranu dužinu prostorije treba ispraviti tako da se dobije pravilan raspored modova.

Vremenske značajke odjeka

Vrijeme odjeka u funkciji frekvencije neke prostorije smatra se najvažnijim podatkom u određivanju subjektivne kvalitete akustike prostorije. Iako po mišljenju mnogih akustičara vrijeme odjeka u funkciji frekvencije samo po sebi nije dovoljno da bi se u potpunosti definirale subjektivne značajke prostora, ono ipak pruža korisno ishodište za daljnju analizu ili sintezu. Prema rezultatima mjerenja, akustičar klasificira neku prostoriju kao akustički "mrtvu" ili suprotno, kao vrlo "živu". Za tipične sobe za reprodukciju, vrijeme odjeka između ekstrema na frekvenciji 500 Hz pokriva područje od 0,1 do 1 sekunde. Tipična funkcija vremena odjeka nije linearna pa dok vrijeme odjeka na srednjim frekvencijama pokazuje vrijednost akustike prostorije, vrijeme odjeka na niskim i visokim frekvencijama ukazuje na tonsku ravnotežu tj. kako će se niske, srednje i visoke frekvencije reproducirati. Svako povećanje vremena odjeka unutar određenog frekvencijskog područja rezultirat će subjektivnim osjećajem povećanja akustičke snage izvora u tom području. Po tome bi se naprečac moglo zaključiti kako će idealna linearna krivulja vremena odjeka u funkciji frekvencije biti optimalna, ali nije tako. U praksi je veoma teško realizirati apsorpciju na niskim frekvencijama identično apsorpciji na srednjim i visokim pa je uobičajeno povećanje vremena odjeka na niskim frekvencijama. Tipična vrijednost vremena odjeka na 50 Hz je dvostruka od onoga na 1 kHz. Prema takvoj krivulji projektirana je većina kvalitetnih zvučnika. Potrudimo li se realizirati idealno linearnu frekvencijsku značajku vremena odjeka, i najkvalitetnijem kupovnom zvučniku će subjektivno nedostajati niskih frekvencija. U praksi za indikaciju tonalnog balansa neke prostorije dovoljno je izvršiti mjerenje u oktavnim pojasevima od 50 Hz do 4 kHz. Primjena užih pojaseva npr. 1/3 oktave omogućava detaljniji uvid, ali se to koristi samo za analitičko ispitivanje akustičkih problema postojećih prostorija. Pri sintezi se u prvoj aproksimaciji također polazi od željene reverberacijske značajke u oktavnim intervalima.

Izbor željene frekvencijske krivulje vremena odjeka ovisi o nekoliko faktora. Ukupna apsorpcija neke prostorije uvelike određuje naš subjektivni osjećaj ugodnosti. Velika apsorpcija uzrokovat će nedostatak refleksija elementarnih ambijentalnih šumova. Takav ambijent je stran ljudskom iskustvu i urođenim instinktima, te uzrokuje neugodu.  Iako se jasnoća i točnost stereo slika poboljšava velikom apsorpcijom, moramo naglasiti da neki slušatelji više cijene manje točne, ali "prostornije" i "dubinske" lažne slike koje se postižu zrcalnim izvorima tj. refleksijama od zidova pozadi i sa strane zvučničkih sustava. Međutim, ti slušatelji najčešće nisu svjesni kako su lažne stereo slike nastale, te ih pripisuju spojnim vodovima ili drugim uzrocima.

Raspored u prostoriji

Vrijeme odjeka zadane prostorije znatno ovisi o ukupnoj apsorpciji. Međutim, iste vrijednosti ukupne apsorpcije u prostoriji postižu se različitim rasporedom apsorpcijskih i refleksijskih površina po zidovima prostorije.

Ovdje je dobro spomenuti kako čovjek može osjetiti promjenu vremena odjeka od minimalno 4%. Postavlja se pitanje: koji je optimalni raspored apsorpcijskih i refleksijskih površina u prostoriji? Odgovor: ne postoji jedinstvena i točna "relacija". Ipak postoje neka pravila. Tako svaki par paralelnih ploha treba imati sličan koeficijent apsorpcije kako bi se spriječila fluter jeka. Od toga se može djelomično odstupiti ako se realizira mali kut od 5o stupnjeva između nasuprotnih ploha, ali ova metoda u maloj prostoriji nije uvijek efikasna. Na mjestima maksimuma tlaka na rubnim plohama prostorije, optimalne su lokacije za postavljanje akustičkih panela, koji se izrađuju s maksimalnim apsorpcijskim koeficijentom upravo na frekvenciji nepoželjnog moda koji uzrokuje koloraciju.  Naše tipične slušaonice su obično dnevni boravci koji imaju vrlo sličnu završnu obradu interijera. Sve zidne plohe najčešće imaju vrlo malu apsorpciju npr. obojana žbuka ili zidni tapeti dok je na podu parketi i sagovi. Ovu tipičnu obradu preporučuje i IEC, ali uz dodatak apsorpcijskog tretmana kao što su teške zavjese na zidu iza slušatelja. Apsorpcijska obloga postavlja se u cilju sprječavanja snažnih refleksija na srednjim i visokim frekvencijama sa zida iza slušatelja. Nedostatak ovakve postave su neobrađeni bočni zidovi koji mogu uzrokovati fluter jeku. Postavljanje apsorpcijskog tretmana iza zvučnika je stvar osobnog ukusa. Onaj tko voli lažnu "prostornu i dubinsku" stereo sliku te plohe će ostaviti refleksijskim. Onaj tko hoće preciznu i točnu stereo sliku jako će prigušiti zidove iza zvučnika. Međutim, ako su primijenjeni zvučnici dipolnog tipa kao što su npr. elektrostatici ili panelni zvučnici, umjereni apsorpcijski tretman je još više preporučljiv. Apsorber iza zvučnika trebao bi imati koeficijent apsorpcije 0.25 na srednjim frekvencijama. Prije bilo koje akustičke obrade, jasno je da prvo treba odrediti položaj zvučnika i slušatelja. Kao opće pravilo, zvučnike nikako ne bi trebalo postaviti u kutove prostorije, dok je slušatelje najpovoljnije postaviti što bliže zidu nasuprot zvučnika. Uvijek treba izbjegavati da se slušatelji nađu u blizini centra prostorije. U prostoriji koja je duža, nego šira najbolje je postaviti zvučnike uz duži zid. Zvučnike treba razmaknuti približno koliko je prostorija široka i spregnuti ih s modovima prostorije. Za točnu stereo sliku potrebno je zadržati akustičku simetriju uzduž centralne osi. Gdje je to moguće, potrebno je zadržati jednaku udaljenost zvučnika od lijevog i desnog zida. Specijalno projektirane prostorije za slušanje, detaljno opisane u knjizi AKUSTIKA PROSTORIJA, imaju primijenjene velike količine apsorpcijskog materijala kako bi se reducirale jake refleksije i maksimalno izoštrila točnost zvučnih slika.

| Home Hr | Site Map Hr | English | Contact Us |